preskoči na sadržaj

Osnovna škola Ivane Brlić - Mažuranić Prigorje Brdovečko

 > O školi
O školi

 

 

PROŠLOST ŠKOLOVANJA U PRIGORJU BRDOVEČKOM

 

SADRŽAJ:

  1. Uvod
  2. Pročitajte što su nam rekle naše bake
  3. Kako su nekad izgledale učionica i nastava
  4. A sad slijedi Spomenica škole- od osnutka škole do kraja Drugoga svjetskog rata
  5. Nešto za kraj

 

1. UVOD

Učenici zaljubljenici u povijesne teme, kulturnu baštinu i prošlost zavičaja ove  školske godine maljivo rade na novom projektu.

Budući da smo školarci, učenici od petih do osmih razreda, došli smo na ideju kako bi bilo poželjno upoznati učenike, roditelje, drage nam i poštovane učiteljice i učitelje o tradiciji odgoja i obrazovanja u našem kraju, školskim zgradama te o učeničkim obvezama u školi i kod kuće nekad i danas.

Kako bismo dali što cjelovitiju sliku obrazovanja surađivali smo s upravom naše škole i proučavali Spomenicu škole, razgovarali s bivšim učenicima, odnosno našim bakama i prabakama, posjetili smo Hrvatski školski muzej i razgledali stalni postav muzeja koji svjedoči o obrazovanju u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća. U istraživanju koristili smo i naša skromna iskustva u procesu obrazovnja.

Od srca zahvaljujemo svim kazivačima, posebno našim dragim bakama, osoblju Hrvatskog školskog muzeja i knjižničaru naše škole na velikoj pomoći u radu.

 

PROČITAJE ŠTO SU NAM REKLE NAŠE BAKE ...  

Glavnu ulogu u odgoju djece imali su roditelji, škola i crkva. Glava obitelji bio je otac koji se brinuo o gospodarskoj i financijskoj situaciji obitelji. Majka je brinula o djeci i domaćinstvu, radila na polju. Svako dijete u kući imalo je svoja zaduženja, i to je moralo odraditi.

U školi su imali pisanje, pjevanje, računanje, zemljopis, povijest, tjelovježbu i domaćinstvo. Djeca su redovito dolazila u školu, osim u vrijeme bolesti ili ispomoći na polju. Vremena za učenje bilo je malo, ali tada su djeca uglavnom sve učila u školi. Do Drugoga svjetskog rata djeca su pohađala nastavu samo četiri godine i pisala su na pločicama, jer nije bilo bilježnica. Razredi su imali veliki broj učenika zbog nedostatka učitelja i školskih zgrada. Kod kuće su imali zadatke samo iz domaćinstva, npr. štrikanje.

Slobodnog vremena se uvijek našlo za igru nakon obavljenih obveza i uz obvezni pristanak mame. Igrali su se krpenim loptama i lutkama, skrivača po dvorištu i ćuranje na ulici ( danas školica).

Krpene lopte su dečki radili tako da su stare, poderane hlače ili neki drugi dotrajali komad lopte skupili u loptu, s drugom, jačom tkaninom, to se ovilo, jako sašilo ili svezalo špagom. Lutke su izrađivale djevojčice od krpica, crtale oči i usta, kosa je bila od vune.

Po završetku pučke ili osnovne škole djeca su mogla nastaviti školovanje za zanat koji je trajao još četiri godine ili gimnaziju koja je trajala osam godina.

Mnoga djeca, naročito djevojčice nisu nastavljale školovanje zbog obveza kod kuće, a dječaci su uglavnom nastavljali zanatsko obrazovanje.

Djeca i odrasli su se skromno odijevali zbog neimaštine.

Tekstil se kupovao u dućanu, a odjeća se šivala kod kuće ili rijetko kod neke prave krojačice. Ništa se nije bacalo dok nije potpuno iskorišteno. Na manje rupe stavljali su zakrpe. Dječaci su nosili hlače, veste i kaputiće. Kad su išli u školu preko ramena su nosili platnenu vrećicu s hranom i pločicu za pisanje. Djevojčice su nosile samo haljine ili suknje, bluzice i prsluke preko njih. Pisače pločice i hranu nosile su u cekerima napravljenim od perušine. Odrasli muškarci su na glavi nosili kape, a žene marame, ali to nije bilo pravilo. Narodna nošnja nosila se samo u crkvu, na proštenje i na hodočašće u Mariju Bistricu, kuda se išlo pješice.

 

KAKO SU NEKAD IZGLEDALE UČIONICA I NASTAVA

Posjet u Hrvatski školski muzej nam je omogućio da vidimo kako je izgledala učionica krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Učionica je morala imati na zidu ploču na kojoj je pisala učiteljica ili učitelj. Iznad ploče bila je slika vladara, a iznad slike raspelo. Na zidu je bila i reljefna karta, abeceda, padeži i preparirane životinje. Učiteljice su nosile dugačke suknje, bluze s čipkom, lijepo uređenu frizuru i naočale, te su bile vrlo stroge. Na klupi su imale globus i šibu. Spužve koje su služile za brisanje ploče izvađene su iz mora. Učeničke klupe bile su male. Na svakoj klupi bila je pločica od škriljevca po kojoj su učenici pisali pisalicom. Djeca su morala biti veoma disciplinirana na nastavi, pažljivo su trebala pratiti nastavu i pristojno sjediti. Ako su bili nepažljivi ili nemirni dobili bi šibom po prstima.

Važno je znati da je ban Ivan Mažuranić, djed književnice Ivane Brlić- Mažuranić, po kojoj naša škola nosi ime, izdao 1874. godine zakon prema kojem se uvodi obvezno školovanje u trajanju od četiri godine. A prema zakonu iz 1888. godine učiteljice nisu smjele imati svoju djecu jer se mislilo da se ne mogu istodobno brinuti o svojoj djeci i o djeci u školi. Ako bi se udala morala je napustiti posao.

 Saznali smo da se djevojka ili mladić koji žele poučavati djecu u školi trebaju puno godina školovati, stjecati znanja i vještine koje će im omogućiti da mogu kvalitetno i s ljubavlju prenositi znanja svojim učenicima  i održavati disciplinu na nastavi.

Učiteljski poziv jedan je od najljepših, a ujedno i najodgovornijih zato što učitelji moraju brinuti o uspjehu i odgoju svih svojih učenika.

 

...A SAD SLIJEDI SPOMENICA ŠKOLE ...

Spomenica je školski godišnjak u koji ravnatelj bilježi najvažnije događaje iz rada škole tijekom školske godine. Zahvaljujući marljivom i ustrajnom zapisivanju ravnateljica i ravnatelja doznali smo niz zanimljivih podataka.

Pa, krenimo redom.  Povijest školstva u brdovečkoj općini započela je u sredinom 19. stoljeća zahvaljujući djelatnosti brdovečkog župnika Pavla Belasa koji osniva škole u Brdovcu i u Laduču 1851. godine.  Pučka škola djelovala je u kući obitelji Kušević u Laduču, a zatim je ban Josip Jelačić iznajmio gostionicu u Šenkovcu i od tada djeca odlaze u školu u Šenkovec. Ponovno je otvorena škola u Laduču u rujnu 1923. godine. Donator zgrade u kojoj se odvijala nastava bio ja barun Vraniczany, vlasnik dvorca u Laduču. Prvi se učitelj zvao gospodin Semeraj , a učiteljica Dragica Korenčić. Te godine u školi je bilo 213 učenika.

Prvog dana školske godine učenici su odlazili u obližnju crkvu na svetu misu, učitelji bi im pročitali školski red, učenici bi dobili knjige, a zatim bi ih pustili kući. Tijekom školske godine učenici su odlazili na jednodnevni izlet u bliži zavičaj. Školska godina završavala je svečanošću i ispitom kojem su nazočili župnik, školski nadzornik i članovi školskog odbora. Učenici su redovito pokazali zadovoljavajuće znanje.

Školske godine 1925./1926. bilo je 147 učenika te 55 opetovničara ili ponavljača I. i II. tečaja. Školske godine 1926./1927. učiteljice su bile Dragica Korenčić i Vilma Hečimović. Djeca su išla na izlet u  Breganu u tvornicu štapova. Posjetili su i rudnik Globoko. Školske godine 1927./1928. bilo je 150 redovitih učenika i 40 opetovničara. Tijekom šk. godine pojavio se šarlah, a nastava je bila prekinuta zbog jake zime. Zanimljiv podatak je da tijekom šk. godine 1930./1931. oko dvadesetak učenika nije moglo polaziti nastavu zbog nedostatka prostora. Iduće šk. god. dolazi učiteljica Jelisava Banduk. Šk. god. 1932./1933. djeca koja su rođena 1926. godine nisu mogla pohađati školu ponovno zbog nedostatka mjesta. Učiteljica Jelisava Banduk se udala, a na njezino mjesto dolazi Pavka Ašperger. Šk. god. 1933./1934.  i 1935./1936. siromašna su djeca dobila kapute i obuću od vlasnika Tvornice žestice i pjenice u Savskom Marofu. Šk. god. 1937./1938. zabilježeno je da se školska zgrada nalazi u derutnom stanju i da je potrebna obnova. Učenici su bili i ove školske godine na izletu u Zagrebu. Šk. god. 1938./1939. otvorena je škola u Drenju (danas područna škola OŠ Ivana Perkovca iz Šenkovca ) u koju je polazilo 60 učenika trećeg razreda. Šk. god. 1939./1940. dolazak u školu bio je smanjen, a izlet je bio organiziran u Hrvatsko zagorje do spomen ploče pjesnika Antuna Mihanovića.

Tijekom Drugoga svjetskog rata nastava nije redovito održavana zbog dolaska neprijateljskih vojnika i korištenja školskih prostorija za vojne svrhe...

 

NEŠTO ZA KRAJ

Nadamo se da smo uspjeli našim vjernim čitateljima donijeti niz zanimljivih podataka iz povijesti odgoja i obrazovanja u Prigorju Brdovečkom i pobuditi interes za zajednički nastavak istraživanja prošlosti škole koju Vam obećajemo objaviti  u slijedećem broju našeg školskog lista. Vas dragi učenici pozdravljamo i radujemo se novom susretu u školi.

 

POVIJESNA GRUPA OŠ IVANE BRLIĆ - MAŽURANIĆ

 

MENTORICA:

Sandra Debogović, prof. 

 

 

 

 

 

 

 


TOČNO VRIJEME

GODIŠNJI PLAN I PROGRAM

ŠKOLSKI JELOVNIK

 

RASPORED INFORMACIJA

 

KONTAKT

 

ADRESA: Kolodvorska 31,

10 291 Prigorje Brdovečko


e-mail: ured@os-ibmazuranic-prigorjebrdovecko.skole.hr


Maja Bokunić, tajnica

Tel: 01/3397-305

Fax: 01/3307-305

ŠKOLSKI ODBOR

Školski odbor

 

OPĆINA BRDOVEC

Brojač posjeta
Ispis statistike od 6. 5. 2011.

Ukupno: 292056
Ovaj mjesec: 1095
Ovaj tjedan: 119
Danas: 58
Tražilica


Napredno pretraživanje
Traži
Korisni linkovi
 
 

ON LINE ENCIKLOPEDIJA GRČKE MITOLOGIJE

VRIJEME

ARHIVA

KALENDAR
« Studeni 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 1 2
3 4 5 6 7 8 9
Prikazani događaji

PRIKAZ POSJETA

Flag Counter

 


 
 

 

 

 

Arhiva dokumenata
CMS za škole logo
Osnovna škola Ivane Brlić - Mažuranić Prigorje Brdovečko / Kolodvorska 31, HR-10291 Prigorje Brdovečko / www.os-ibmazuranic-prigorjebrdovecko.skole.hr / ured@os-ibmazuranic-prigorjebrdovecko.skole.hr
preskoči na navigaciju